aren't we all

15.05.2006., ponedjeljak

Dijete bola Kažu da sam bila u komi nekoliko mjeseci. Pronašli su me ispred Starsa kako ležim beživotno. Nisam unosila u sebe nikakvu hranu pa me je vjerojatno to dokrajčilo zajedno s kobnim padom pod stepenište. Gledam si ruke i još ne mogu vjerovati da su toliko izbodene. Dobivam infuziju i osim doktora nitko me ne posjećuje. Na oglasnoj ploči stavili su moju sliku i upitnik iznad mene te okolnosti u kojima sam pronađena. Zasad me još ne zovu nikako, ali sve je bolje od upitnika iznad glave. Ne sjećam se tko sam, čime se bavim kao ni mjesta gdje stanujem. Rekli su mi koji je današnji datum, ali sve mi se čini nepoznatim. Čak i moj odraz u ogledalu djeluje tako strano. Kao da ga prvi put gledam... Doktori kažu da nisam pobacila, ali da se moram čuvati. Ponavljam ono što sam čula. Doktori kažu da nisam pobacila, ali da se moram čuvati- zvuči tako daleko i nevjerojatno. Čije je to dijete?

- 11:23 - Fraus intactum nil humana relinquit (12) - Isprintaj - #

11.04.2006., utorak

Nestajem. Ali to nije ništa posebno. Kao kad oguliš bananu pa ju pojedeš i koru baciš u smeće. Nestajem. Ali nije to ništa posebno. To je samo premještanje situacije. Nestajem. Ali nije to ništa posebno. To je kao da izgubiš sebe, ti , koji se nikad nisi ni imao. Nestajem. Ali nije to ništa posebno. Čak nije ni najgore. Nestajem. A on kao da mi se sve više približava. Znam da me prati. Kao da mi se izoštravaju osjetila. Osjećam ga…svuda po sebi i nanovo svakog dana…osjećam da me gleda, pazi…i ne da nikome da mi naudi… Nestajem…ali znam da mi on neće to dopustiti. Moram biti zahvalna što ne mogu biti sretna u nestajanju jer mi to on nikada neće dopustiti. ONI mi to nikada neće dopustiti. Svi su svjesni da ono što ja nosim…je…neporecivo. Nepovrativo. Izvanredno. Nadljudski. I možda neuništivo. Ali nije meni moje nestajanje prošlo glavom zbog mogućnosti ugrožavanja ljudskih života. Ono je nadasve nadahnuto mojom vlastitom svijesti i samosvijesti i nemogućnosti raspoznavanja bijelog od crnog. I nije moja ravnodušnost ono što zahlađuje odnose. Ravnodušnost je ono što nas spaja. Jer priznajmo…i ja i ti… Unutrašnjost? Želiš li ju vidjeti? Već je odavno nagrižena i zahrđala spona koja veže tjelesnost i umnost. Možda nikad nije ni postojala. Nestati…želim samo nestati… I znam ako postavim pitanje «a zašto ja postojim?» ovaj put, prvi put imam odgovor. I nesretna sam zbog te spoznaje. «Nestati…»-šaputala sam histerično….a potom i glasnije « NESTATIIIIIIIII» A ti ćeš se sutra probuditi kao da ništa nije bilo. Nećeš se osvrnuti. Neće te biti briga što se dogodilo. Biti ćeš ravnodušan poput mene, a mene ćeš osuđivati upravo zbog istog.

- 20:57 - Fraus intactum nil humana relinquit (4) - Isprintaj - #

15.03.2006., srijeda

Dok tintom pišem obasuta tugom i netragom nestalog odraza nekog većeg ovoživotnog smisla bavim se samoproniknulom misterijom obavijenom oko moje aure. Trudim se tako žestoko da se ne zagrcnem u ovoj samoći i da me ovi uski zidovi još jednom ne pritisnu. Noć je već polako pala na grad, ali ionako dan ne stignem vidjeti. Previše je turobno u samoj meni da bi se osvijestila nečim površnim…Samo tuga, vjetar i poneki zalutali šum prošlosti… Spotičem se, a da ni ne hodam. Ljubim, a da ni ne volim. Besmisao u svakoj vrsti esencije. Banalno, ali opet prerealno. Kao uvijek. Pričala mi je kako ovako nešto nikada neće moći umrijeti. Možda smo prebrzo dosegle onaj ljudski vrhunac da se svaki pokušaj produbljenog odnosa smanjio na puki minimalizam. Mučnina je ono što me izjeda. Kao da me truju kisikom…moždane stanice polako se raspadaju…i ja. U mene blagim dodirom ekstazu postići samozatajno možeš ako na dlanu ispružiš dušu koja smrad smoga nije poprimila . Nevinu i čistu. Možeš li? Ni ja ne mogu, ali svejedno ne poričem blizinu koju je ona dosegla ovim dvjema komponentama. I možda sam luda, i možda sam zagađena, i možda se mijenjam, ali ne želim ju uplašiti…ono što tek dolazi…ono je uistinu strašno.

- 18:52 - Fraus intactum nil humana relinquit (21) - Isprintaj - #

02.03.2006., četvrtak

Ok, stojim ispred ogledala i više ne znam…ako je sada ono što zovemo sadašnjost da li je to možda već jednom bila prošlost ili tek postaje budućnost? Mislim…ja znam da sam sad tu ali…čini mi se kao da je jednom bila prošlost…Znam da je ovo prošlost Neki specifični mirisi mi to govore…Marelica.. o, da…to je ona..To si ti…miris marelice… Gladim ovu nabreklinu i znam da ću požaliti… već mi u ovom trenu fali sve ono što neću nikada imati…Možda ako na glas kažem ono što uistinu djelomično i mislim.. možda…ma ne…ne smijem…ali…mislim da i ona zna…Tanka je linija između ljubavi i mržnje. Kada uistinu zamrzim vratim se na početak ljubavi…možda ljubav ipak treba biti umjerenija… Koliko je knjiga već ispisano ljubavnim stihovima, definicijama same pojave?! Nisam li na tragu nečega općepoznatoga? I umjesto da se bavim egzistencijalnim potrebama ja se bavim imaginarnim nitima. Kao da netko nevidljivom špagom upravlja mojim životom…a ja se ni najmanje ne bunim…možda sam previše rezignirana. Rekla sam, ovo je prošlost… Gladim ovu nabreklinu i…mislim si…nisam li ja samo još jedna od izgubljenih duša? Pa zašto onda nosim ovo breme? VAŠI KOPIPEJSTANI KOMENTARI IZGUBLJENI U PREMETAČINAMA BLOG.HRA Sve one duše što se čine izgubljenima u principu samo čekaju da ih netko primi za ruku. Što se ljubavi tiče netko je jednom rekao kako je slijepa. Slijepce treba voditi i pokazivati im put. Taj je put za svakog od nas različit i za svakog različito svršava. Vezi i dalje svoje imaginarne niti jer ni vrijeme ni prostor nisu samo od realnosti tkani. Vjeruj, prije ili kasnije netko će primiti tvoju ispruženu ruku... (evangelista 02.03.2006. 19:21) ovaj moj komemtar se čini totalno bezvrijednim ...jer mislimda je avangelista sve rakao/la (Melona 02.03.2006. 20:39) nisi izgubljena duša, barem ne dok te znam :) al mislim da je glupost to šta mi se sadašnjost nekad čini da je već bila prošlost, a da će to opet za sekund postat! :))) pozdrav :+ (G. G. :+ 03.03.2006. 11:38) Lorca je jednom rekao da "prica koja probada srce poput noža jos nije napisana", ali čitajući "Trulež duše" ja ćutim taj nož kako se njise i ceka..;) kocham cie ;* (Annabel Lee 03.03.2006. 16:16) Annabel hvala...ali u mom srcu je previše noževa koji mi probadaju srce...caluje moja nepresušna inspiracijo... (Dementia 03.03.2006. 16:23) niti života nas obavijaju... a to je sve, i prošlost i sadašnjost i budućnost.... ne znam... gubim se i ja... nekad ne vjerujem da sam ovdje, ovo ne postoji.... i uglavnom uvijek se vraćamo na početak... drži se :*** (abandoned 03.03.2006. 17:20) valjda je i sama fora u toj različitosti definicija za svakog od nas... eh... ja se osjećam ovdje... a moja duša...- ne znam, ponekad je teško nalazim (Breakdown 03.03.2006. 20:20) čudan je svijet oko nas. čudan je naš život. ponekada se čini da ništa nema smisla. No ako budeo živjeli u vjeri ona će nas spasiti.Ljubav je teško za definirati, no bez ljubavi nema ni nas. Vjera i ljubav ispunjavaju našu dušu i čine nas boljim osobama. (daowd 04.03.2006. 00:03) e ba Tristania mi je savjetovala da te zamolim ako bis mi mogel pomoc oko dizajna bloga. bio bih ti zahvalan, a i moja udruga koja je tek na pocecima. pozdrav MusicmasteR (music master 04.03.2006. 14:49)

- 13:44 - Fraus intactum nil humana relinquit (3) - Isprintaj - #

21.02.2006., utorak

- 20:42 - Fraus intactum nil humana relinquit (0) - Isprintaj - #

17.02.2006., petak

Stvarnost ili iluzija Razmišljam…ostavljam…krećem…idem…na putu sam…dolazim…trans…noge ne prestaju hodati…iluzija ili stvarnost? Stanite noge ohole! Dolazim…stižem…Zašto se ne mogu zaustaviti? Stižem …gdje stižem? U kojem sam to prokletom svijetu da ne mogu kontrolirati sebe? Stižem..osjećaj topline zaogrnuo je moju dušu. Stigla sam…gdje si? Čekaš me... Tajnovito poput prvog našeg susreta zgrabi moju ruku i poviče: «MOJA». A zatim promuklim glasom prošapta: «Tvoj spas bit će utroba tvoja. Utočište odbjeglim dušama budi.» Snažno me obuhvatio oko struka te nastavio:«Budućnost je zaborav.» Nestao je kao da ga nije ni bilo, a ja sam bila ostavljena na milost i nemilost tužnoj sudbini…poslana od onog svijeta na ovaj da budem utočište…Ja…utočište… Gdje sam? Pokušavala sam naći izlaz iz ove uličice ne bi li uhvatila malo realnosti… «Ja –utočište» - čula sam jeku svojih nagomilanih misli…

- 18:03 - Fraus intactum nil humana relinquit (8) - Isprintaj - #

16.02.2006., četvrtak

Znaš onaj osjećaj kada nekoga bezuvjetno voliš i želiš mu podariti svaki dio sebe kako bi istodobno mogao urezati u sjećanje svaki nesebično udijeljen zagrljaj? Želiš li me nositi u sebi? U zemlji sam surove tuge i ...osjećaj jeca…Ovo je sve za tebe…i padanje….i traženje…I tišina u kojoj te ostavljam…sve je to MOJA ljubav…Ovaj put je stvarno, osjećam to…gotovo mogu osjećaj dodirnuti. Znam da ću biti potpuna kad ponovno osjetim nadu…i kada iz sjene izrodi nešto svemoguće. Želim te ponijeti sa sobom…Želiš li me spasiti zemlje surove tuge? Ako pad je sreća ne želim letjeti… - tiho sam šaptala nadajući da će uhvati koju riječ i barem pokušati shvatiti, a zatim sam progurala ružu ispod njenih vrata… Još uvijek osjećam.

- 17:12 - Fraus intactum nil humana relinquit (10) - Isprintaj - #

15.02.2006., srijeda

Zašto ne može biti onako kako je trebalo biti i zašto osjećam tu strepnju kao da me nešto proganja- razmišljala sam perući suđe…Ona je tamo…znam da je tamo, nema gdje drugdje biti…I bila sam mirna u neku ruku…Ključ je mirno ležao u mojem džepu, a ja sam se uvjeravala da snovi ne mogu izgubiti svoju vrijednost. Bili su uvijek prisutni u meni i plovili na lađama kvrgavog života… ali bili su tu…Snovi…kakva divna riječ… Ne ,ne, ne, ne, ne, zašto…krv?! Otkud krv u mojim rukama?! Suđe! Sad sam prala suđe…Ne ne ne ne…to možda nije krv! Što je to? KRV!!! To je krv! Je, krv je! Čija je? Njena je, znam to…njena…o ne…ne ne , ne smije biti njena…ko je to napravio?! Krv… Spustila sam zakrvareni nož na hladne pločice i uplakano pokušavala otvoriti njenu sobu…Ključ je klizio a ja sam neumorno pokušavala…Otvori se, otvori se otvori, otvori-bila sam nestrpljiva, a krvave ruke tresle su se od nervoze. Vrata su se naglo otvorila, a ona je zaprepašteno gledala u moje ruke. Jedino je njen mačak beživotno ležao u kupaoni šireći svoj nevini smrad. Uh, nisam nikoga ubila! Lice mi je odjednom bilo nasmješeno.

- 18:23 - Fraus intactum nil humana relinquit (8) - Isprintaj - #

14.02.2006., utorak

«Zašto mi to radiš? Valentinovo je….ne bi li mogla samo malo otvoriti prozor da pogledam u sunce?»- izustila je. «Sunce ti škodi.»-odlučno sam odgovorila. «Ali ne bi li mogla…Zavjese?»- navaljivala je. «A nisi li ti još donedavno živjela u svijetu šutnje? Odakle ti samo snaga da govoriš?» «Molim te…»- bila je uporna. Razmišljala sam…Valentinovo je…nije li trenutak da se žrtvujem? -Ne, ne, ne ne smiješ. Ne zaboravi što ti je prošli put napravila. Ne zaboravi što ti je i prošli i pretprošli i pret pret prošli put napravila. Ne zaboravi.. Ali moram! Osamnjena je, a sunce joj ne može pomoći da pobjegne. -Ne smiješ! Poželjet će izaći van. Tužit će te nekome! Ta to je samo sunce. Ne bi li bilo humano? Valentinovo? -Rekoh: ne smiješ. Daj me poslušaj! «Čuješ li ti mene? Zašto mi ne odgovaraš?»-bila je zbunjena. «Molim te…oprosti mi za sve…samo bih htjela malo…sunce…» i onda je naglo zastala. Čula sam samo zvukove povraćanja. Sretno ti Valentinovo-povikalo je ono nešto u meni.

- 18:41 - Fraus intactum nil humana relinquit (7) - Isprintaj - #

05.02.2006., nedjelja

Trulež duše

- 11:21 - Fraus intactum nil humana relinquit (4) - Isprintaj - #